Neispunjena obećanja

 

 

Bilo je to 21. jula 2010. godine, sasvim slučajno i nenadano unijela si sjaj u moje oči,onaj pravi sjaj koji je vrijedilo čekati. Tada sam pripadala nekom, ali moje srce nije i moje misli nisu bile usmjerene k toj osobi, a sve manje smo se i razumjele. Sjedili smo u ćosku ljetnog bara gdje je koliko-toliko bilo svježije u odnosu na Mostara. Moje društvo uvijek raspoloženo, a tadašnja djevojka na viječitom oprezu gdje meni oči lutaju. Baš tu noć kada smo slavile godinu i po od početka veze pojavio se moj raj za oči.

Pojavila si se ti, ništa specijalno dotjerana, nekako obična i neobična u isti tren. Puštena valovita tamno smedja kosa do pola leđa, oči diskretno našminkane, nebesko plave boje ostavile su me bez daha kao i puna usta s kojih bi rado i cijanid popila. O grudima je bilo tada teško polemisati jer ono što se uspijelo zamijetiti kroz bijelu poluotvorenu majicu samo je rasplamsalo misli, a bijele farmerke i starke su popunjavale ostatak figure. Prišla si našem stolu i sa smiješkom pitala da li je slobodna stolica, a naravno samo sam ja uzvraćala na pitanje tog andjela koji je stajao tu pred mojim očima, a nisam mogla da se nadivim ljepoti. Na moje zadovoljstvo, sjela si za naš sto dok je tvoje društvo sjelo sto do nas.

 

Htjedoh dalje stupiti u kontakt, ali ne imadoh inspiracije, a i moja djevojka je već opasnim pogledom pratila moje izljeve osmijeha upućenim andjelu za stolom. Bila sam očarana u prvom momentu, tako jednostavna, a tako zanosna i lijepa. Zatitrao je svaki dijelić mene što odavno nisam osjetila. Malo nakon toga, moje društvo je u veliko krenulo sa nekim temama o jelu, a ja samo samo razmišljala o tom kakvog su okusa usne ovom andjelu, da li pripada nekom, da li je odavde, da li me uopšte primjećuje kao ja nju i niz nekih drugih pitanja mi se redao u glavi. Mom ugodjaju uskoro je došao kraj, andjelo i njeno društvo ustaju i odlaze, a ja ostajem razočarana. Moja djevojka pokušava me zapričati, a ja tek tako započnem:

 

"Jesi li vidjela djevojku koja je sjedila ovdje do nas?" 

 

A ona će na to pomalo zbunjeno:

 

"Jesam, zašto to pitaš?"

 

"Ehhh, ako te ikad prevarim s njom cu te prevariti i ako te ikad ostavim to će biti zbog nje!"

 

“Sudeći po svemu djevojka nije odavde, a ti ne zaboravi da smo mi zajedno!”

Obeshrabrio me je odgovor, ali poželjeh u tom trenu krenuti za njima. Dala sam im malo vremena i natjerala društvo na drugu lokaciju nadajući se da ću je sresti opet, ali uzalud. Bilo je djevojaka, dobre muzike, kokteli i bazen, ali ne i onaj andjeo iz "Sky lounge bara". Noć je poodmakla, a meni se baš nije dalo više ostajati, jer sam se pomirila s tim da je vise neću vidjeti.

Vratila sam se kući sa djevojkom. Ona je živjela sa mnom jer je studirala u Mostaru. Naši roditelji su se dugo znali, tako da je moja mati dala prijedlog njenima da bude kod nas za vrijeme studija, kako ne bi plaćala smeštaj. Te večeri nisam bila posebnog raspoloženja, istuširala sam se i legla, djevojci čak nisam poželela ni laku noć. Učinilo mi se da sam cijele noći sanjala jednu te istu scenu, a pojavljivanja predivnog andjela u "Sky-u". Jutro mi je nekako prebrzo došlo, a htjela sam još tog sna i još njenog prisustva u mojim očima.

Vrijeme je odmicalo, dotičnog andjela ni na mapi, a iz noći u noć sam mjenjala lokacije ne bi li je kojim slučajem srela opet, ali uzalud sve. Bližila se zima i bila sam u aktivnoj potrazi za nekim boljim poslom, jer se od povremenih svirki i menadžerstva za DJ-eve se i ne moze zivjeti. Poslije nekog vremena potrage pomislila sam da i od toga neće biti ništa. Međutim, nazvao me kolega da mi kaže kako trebaju šankera u Omladinskom kulturnom centru Abrasević. Nakon kratkog razgovora sa gazdom dobila sam posao i krenula u nove pohode na novac.

Taj 25. oktobar ostat će urezan u mom sećanju do kraja života jer sreća samo što nije zakoračila preko praga. Radila sam svakodnevnicu u kafiću i baš kad krenuh mijenjati pepeljare po stolovima pojavi se sunca sjaj. Zadrhtala sam cijelim tijelom, a osmijeh se sam razvukao. Pojavila se ONA! Pojavio se moj andjeo iz Sky bara. Nisam mogla vjerovati svojim očima i pored toga stajala sam kao kip Slobode ne mičući se ni lijevo, ni desno. Prosla je tik uz mene sa kolegicom na sprat lokala, strasti su divljale u meni, a jezik se sam spleo tako da je i "Ćao! Izvolite?" zvučalo izveštačeno. Pogledala me plavim očima, a u meni je vulkan eruptirao, tresle su mi se ruke i kompletno tijelo, takav osjećaj se može samo jednom doživjeti. Uzela sam narudžbu, a u meni je sve divljalo, bila sam poput bijesnog psa koji trči na sve strane bez cilja, krv mi je vrila u glavi, a srce otkucavalo u grlu. Misli su mi pretežno bile u stilu: Je li mi frizura ok? Da mi kojim slučajem nisu uši previše klempave? Ako išta primjeti, sigurno će to.. Bože da ne prospem kafu sada po njoj? Vidi li ona mene kao ja nju? Naravno niz drugih gluposti u jako kratkom vremenu mi je prolazilo kroz glavu. Poslužila sam ih, a osmijeh koji sam dobila zauzvrat umalo srčani nije prouzrokovao. Nemir je vladao u meni, bila sam prepuna energije i nisam se mogla umiriti, ali pošto je sjedila na spratu i nije silazila, ja sam pomislila da se ne gledamo na isti način, a istovremeno je drugi deo mene tvrdio nešto sasvim drugo.

 

Kada je otišla u meni je sve utihnulo, slomilo se, jer nisam imala snage upotrijebiti šarm i započeti priču i previse je bilo nervoze da bih mogla da progovarim. Uveče sam izasla sa mojom djevojkom, ali misli su išle u nekom drugom smjeru. Zapitkivala me je šta mi je, zašto šutim, a ja se baš i nisam htjela pravdati, nisam imala šta ni reći.

Nakon po prilično burnog jutra na poslu, slijedio je kratki predah i taman kad podjoh pripaliti cigaretu oči mi se zaustavise na vratima kafića. Opet ONA! Andjeo koji mi ne da mira. Ovaj put bila je u brojnijem društvu kolega i kolegica. Odlučih se tada na malo više konverzacije, koliko god nervozno da izgledam i zvučim. Htjeli su sto i stolice izbaciti vani kako bi uhvatili nesto topline sunca, a njen kolega je zezao: "Hajde uhvati sto da ovo iznesemo!", na šta mu je ona odgovorila: "Ne znaš ti kakva je moja desnica i tebe ću sa stolom iznijeti!" Na to sam se osmijehnula i dodala: "Reklo bi se da s tobom nema šale!" “Hmmmm možda, probaj i znat ćeš!"

 

Nekako taj odgovor mi je bio i previše dvosmislen, ali ne usudih se nastaviti dalje sa razgovorom. Uzela sam narudžbu i opet onaj osjecaj drhtanja kroz tijelo i blaženog osmijeha na licu. Malo sam se više potrudila oko njene kafe, iscrtala sam mlijekom sunce u šoljici i odnijela joj, ali zbog naočala za sunce ne vidjeh njene nebesko plave oči i da li je u stvari zadovoljna kafom i umjetninom. Ušla sam u kafić i počela od nervoze prati sudje kojeg i nije bilo toliko, ali nervoza je činila svoje. Podigoh pogled k čašama koje su oprane stajale ispred mene i ugledah njenu siluetu na vratima, koljena su mi klecala u tom momentu. Nagla se preko šanka i upitala me: "Mogu li ja uzeti ovu pepeljaru?" Nisam se mogla ni okrenuti kako treba samo sam promrmljala: "Slobodno, samo ti nosi" Njena čvrsta pozadina mi je ukipila pogled, ali ubrzo se vratih u normalu i nastavih sa sudjem.

Često sam izlazila vani i praznila pepeljare kako bi mogla pogledati je, tražila sam bilo kakav znak, ali ga nije bilo ili ga nisam znala očitati od tolikog ushićenja. Malo nakon toga Andjeo i njeno društvo su otišli, ovog puta čak bez pozdrava.

 

Nekoliko dana poslije održavala se neka feministička radionica u Sali i na moje iznenadjenje opet se pojavio moj Andjeo. Tada sam već počela da gajim nade kako baš pogodi moju smjenu ili sam ja definitivno poludjela. Bila je sa nekom djevojkom koja mi je na prvi pogled delovala kao da je njena partnerica i tu su moji snovi počeli gubiti značenje. Uhvatih pogledom kako je drži za ruku i nesto joj tiho priča. I sami čin držanja za ruku bio dovoljan da se slomije u meni svaka nada i želja. Njena prijateljica, da je tako nazovem, ušla je u salu gdje se održavala ta radionica, a ja i Andjeo smo ostale same u kafiću. Možda je to zbog svega što primjetih maloprije priča je po prvi put krenula duže nego inače. Pricale smo o svemu, toliko toga zajedničkog smo imale da je bilo nevjerovatno.

 

Privodila sam inventuru kraju, a Andjeo se pozdravila sa mnom i poželjela ugodan ostatak dana. Morala je ići zbog svojih obaveza. Pomislih u sebi zašto mi sve ovo govori kada se jos ne znamo dobro, ali mi je bilo drago zbog toga. Moje društvo je čekalo da završim smjenu i da idemo dalje. Počela sam im već pričati o svom Andjelu i u toj euforiji videh da je ona ispred nas na nekih 100 metara. "Mislim da je njena kolegica s njom u vezi", rekoh to tiho drugu sa moje desne strane. "Što to misliš? Meni ovo ponašanje više liči na opipavanje pulsa, jer ti izgledaš nezainteresirano." Pogledala sam ga sa čudjenjem i nastavila: "A čoviječe necu po njoj jahati odmah! Ne znam kako prići a teško je uopšte doprijeti do nje." Kolega me potapšao po ramenu i dodao: "Ma je li to neko zatreskan il mi se čini!"

Približavali smo se, a oni su usporavali svoje korake ili da bi ih mi sustigli ili sam jednostavno istrpiovala. Započela sam priču sa njenom prijateljicom ne bi li saznala ono što me zanimalo, naravno da li su zajedno ili ne, ali opet ništa konkretno ne dobih. Kako smo se pozdravljali se blizu moje zgrade Andjeo se ubaci u priču: "Čekaj malo, pa gdje živiš?" Odgovorila sam je i upijala je pogledom u isti mah: "Evo odmah tu, iza ove zgrade." Nasmiješila se i dodala: "Ahaaa! Znači komšinica si mi!" Ostala sam zatečena i potvrdno klimnula glavom kao da sam to i znala, a u stvari sam bila izuzetno iznenadjena. Kako smo se rastajale tako sam imala osjećaj da dio sebe ostavljam na onom pločniku. Pri samom ulasku u kuću adrenalin mi je spao jer vidjeh svoju "dragu" kako me čeka da bismo ručale zajedno. Nisam bila posebno pričljiva, izukla sam se na umor zbog posla. Nije mi se dalo tu noć ni izaći, čekala sam jutro i molila Boga da se Andjeo opet pojavi u kafiću.

 

Te noći sam ostala dugo budna razmišljajući o svim prethodnim vezama i vezicama i kako mi niti jedna nije bila kao ona. Mislila sam prije da niti jedna nece biti bliska sa mnom i shvatiti me kao što je Lara, djevojka s kojom sam bila u vezi pre ove. Uopšte nisam mislila na Sedinu, jer s njom ni sama ne znam sta sam radila s obzirom da me nakon pocetka, koji je bio tu i tamo lijep, iznevjerila. Nakon svega sa Larom nekako Sedina je bila lijek, ali kao što rekoh izigrala je moje povjerenje pa se veza svela na lijecenje živaca i vraćanje za sve prevare koje je pokušavala da sakrije. Tako misleći o Andjelu i njenim nadravnim sposobnostima kojim me je očarala, dodje i jutro.

 

Spremih se i dodjoh na posao u letu. Bližilo se skoro 13 h i moje tijelo je počelo proizvoditi nervozu, ruke su se počele same od sebe tresti, nekako je vrijeme odmicalo, a Andjela nije bilo. U 15 h se iznenada pojavila na vratima. Skoro da je nisam ni cula kada je ušla jer sam pjevušila Dženana Lončarevića pjesmu Ludujem. Ona se nasmiješila i sjela za šank govoreći: "Imaš li namjeru pjevaljko da me uslužiš?" i slijedio je taj biserni osmijeh na usnama boje jagoda. Trznuh se iz misli i poceh uzivati u njenom prisustvu. "Naravno, produžena s mlijekom pretpostavljam?" upitah je. "Naravno, ti praviš najbolju!" Započele smo priču vezanu za Sky bar i naš prvi susret kojeg se i ona sjećala i došli smo do teme jesam li zauzeta. Nisam je htjela lagati i objasnih joj stvari u detalje, ali nekako činilo mi se da me je krivo shvatila, pa sam počela jos detaljnije objašnjavati. Tad se pojavila neka njena prijateljica kao i moj prijatelj koji već neko vrijeme je čekao na vratima, ali pošto sam bila očarana Andjelom nisam obratila pažnju na njega. Andjeo je u momentu izašla da se javi na mobitel, a moj prijatelj je otišao do prodavnice i tad sam uspjela pitati njenu prijateljicu je li ona slobodna. Nekako mi se činilo nisam ni progovorila, a Karolina mi je rekla da imam i te kakav prolaz kod Andjela i da dolazi u Abrasevic samo zbog mene. Osmijeh na mom licu je bio nevjerovatan, oči su zasijale i u meni je sve je vristalo od sreće. Karolinu sam grlila preko šanka kao sestru rodjenu i molila je da mi malo pomogne oko Andjela.

 

Andjeo se pojavio na vratima i morali smo okrenuti pricu u drugi smjer, ali je primjetila ogromnu pozitivnu energiju i upitala je: "O čemu to vas dvije, hoću i ja da znam!?", pogledala sam u Karolinu i rekla: "Maaa ništa posebno, pričamo o kuhanim krompirima i kako najbolje osoliti." Karolina se grohotom nasmijala i potvrdila glavom, a Andjeo je zbunjeno gledala cas u mene cas u Karolinu i samo odmahnula rukom dodajuci: "Niste vi normalne!"

 

Nastavile smo sa razgovorom oko njihovog fakulteta i svih drugih tema od muzike do poezije koju Andjeo amaterski piše. Znala sam da sam na dobrom putu, proradio je moj šarm. Samopouzdanje se popravilo, naročito kada sam otkrila da je njena prijateljica, za koju sam sumnjala da joj je partnerica, zapravo bivša djevojka sa kojom ima relativno dobar odnos. Pozdravljale smo se na vratima i Andjeo, primičući mi se, doda iz čista mira: "Dužna sam ti poljubac, kafa je izvrsna!" Nisam imala mira i namjestih tako glavu da me poljubila tik do usana, zbunila se jer se nije nadala tom mom ispadu emotivne nabrijanosti, žurno se okrenula i otisla postidjena, a u meni je vladao totalni cirkus.

 

Vidjele smo se još par dana tako na mom poslu i pošto mi je i te kako davala signale nisam više sputavala emocije. Tog dana je došla sa Karolinom do mene, ali moja djevojka je trebala svratiti, a već pri samom spomenu tog imena Andjeo se mrštio. Naravno prije mi je dala do znanja da joj je u neku ruku odvratna, ali da izgleda da me zaista voli. Sjedili smo za stolom nas četvoro Karolina, Ado, Andjeo i ja, a ruka mi je sama krenula prema Andjelovom koljenu. Pogledala me je predivnim očima i osmjehnula mi se. Moje tijelo i strast, koja je naprosto pištala iz mene, željelo je sve vise i vise. Otišla sam do vrata da bih videla da li dolazi Sedina. Pri povratku nagla sam se nad Andjela, a ona je podigla glavu tako da su joj usne bile tik uz moje i samo sam je dotaknula jezikom nježno. Cijelo lice joj se uzarilo, oči su joj zabljesnule i uspjela me tako razdragano zagrliti pruzajući ruke iza sebe, kao da grli neku izgubljenu igracku koju je dugo trazila. Takvi su nam bili počeci i malo poslije toga zvanično smo stupile u vezu.

 

Prekinula sam svaki kontakt sa Sedinom jer nisam je htjela lagati, našla sam neku koja mi odgovara po svemu i koja mi je i te kako postala bitana. Sedina se ubrzo vratila u Sarajevo gde je nastavila studije, a meni i Andjelu je krenuo svijet cvijetati i u sred novembra.

 

Zvanično smo počele da se zabavljamo 24. novembra. Malo je reći da mi se sreća osmijehnula i da su moja očekivanja napokon ispunjena. Dani su nam bili sve ljepši i ljepši, dodiri njenih usana sve mekši i sočniji iz dana u dan i iz sata u sat sam se sve više zaljubljivala u nju. Na samom početku veze otkrila mi je tajne svojih dolazaka u Abrašević i koliko me je često sretala na cesti kada podje kući, ali nije mi znala ime i nije mi se mogla obratiti jer je bila previše sramežljiva. Bila sam i suviše iznenadjena svim tim redosljedom dešavanja i nekako mi je tek tada zivot dobio smisao. Bila je jedina koja je znala za sve moje bivse i sve moje flertove.

 

Došao je dan kada je seks dobio novo značenje i nove vrijednosti koje mi je ona otkrila. Mati joj taj dan nije bila kod kuće i pozvala me u svoje ljubavno gnijezdo. Prije toga smo imale rituale maženja i gledanja jedno u drugo kao da proučavamo svaku poru na licu da što bolje upoznamo i prepoznamo jedna drugu. Taj dan je bio vrhunac mojih očekivanja. Krenule smo sa zezancijom na osnovu njene kilaže, pa je meni dala nadimak Mamun zbog ušiju za koje samo ja smatram da su klempave. Nismo ni počele sa maženjem, a već se u zraku osjetilo da ce taj čin spajanja u jedno biti i više nego što smo očekivale. Imale smo iskustva, ali nekako smo se tako ponašale dok smo se ljubile. Okus njenih usana tog jutra je bio više nego opijajući, meni je svaki njen poljubac bio kao droga i htjela sam još i još i još.

 

Stajala je ispred mene puštene kose u tamnoj trenerci i sivoj majici kratkih rukava, obraze mi je čuvala u svojim dlanovima, koji su bili kao krojeni za mene. Nije me odmicala niti jedan momenat od sebe niti sam ja htjela da se odmaknem. Nakon niza poljubaca odjeća se brzo već našla na podu, a dnevno svijetlo je obasjavalo njeno prekrasno tijelo. Polegla me je na krevet i obje smo u jednom momentu tako nage samo promatrale jedna drugu, a srce je htjelo iskočiti iz grudi. Oči su mi memorisale svaki njen mladež, miris njene kože mi se urezao u nozdrve, erupcija strasti se odvijala medju nama. I baš u momentu kad se naginjala prema meni nekako se desilo da je bedrom o bedro izbila zrak, a to je zvučalo poput stomačnog gasa, na što se ona sva izbezumila i zacrvenela, a mene je uhvatio smijeh jer smo toliko smotane čak i u krevetu. Dok je ona objašnjavala da nije to što ja mislim, ja sam je samo jako zagrlila i rekla joj da ušuti. Naslonila sam glavu na njene grudi i osluškivala joj srca otkucaje, moj život je tek počeo i dobio smisao. Nastavile smo sa razmjenom strasti, a poslije smo tako nage ležale jedna uz drugu mazeći se po goloj koži. Tada sam prvi put sa suzama u očima od radosti prošaptala stežući je uz sebe I...a VOLIM TE! Pripila je glavu na moje grudi i stisnula me jako, a onda se malo izdigla i pogledala me u oči: "Volim i ja tebe Mamune moj!" Prvi put sam doživjela te riječi, osjetila ih i zadrhtala od sreće i kad sam ih izrekla i kad sam ih čula.

 

Dobila sam svijet na poklon, moji snovi su napokon bili ostvareni. Nije mi više ništa bilo potrebno samo da imam nju pored sebe i sve moje želje su bile ispunjene. Niti jedan dan nam nije bio isti, pokušavala sam svakodnevno da je impresioniram nečim novim, makar to bila neka sitnica. Nekad je to bio neki ludi upaljač sa privjeskom, nekad čokolada ili neki smiješni komad odjeće koji ona prokomentariše tako da se poslije smijem pet dana.

Bližila se Nova godina, nismo nešto pretjerano oko tog razmišljale jer smo znale da ćemo biti skupa. Dobile smo poziv od Karoline da budemo u njenom stanu jer će biti još nekog društva. Počele smo sa odbrojavanjem i tačno u pola noći kada su na sve strane sijevali vatrometi i vriska našeg društva, mi smo se poljubile, nježno i sočno docekale Novu godinu i u sreći i zadovoljstvu je prihvatile. Gledajući je u oči i topeći se u njima prošaptala sam: "Nikad me nikom ne daj jer te ja nikad ne želim izgubiti!" Stegla sam je uz sebe kao da će tog trena otići, jednostavno sam u tom momentu bila obuzeta neizmjernim količinama emocija koje nisam mogla razvrstavati.

 

U svim tim slatkastim dešavanjima odigravala se i još jedna priča u pozadini. Naime njena bivša s kojom je u prijateljskim odnosima ludila je i dalje za njom. Nije mi to stvaralo problem jer sam svijesna svojih kvaliteta i odnosa mene i Andjela tako da je dotična mogla samo gledati i plakati. Znam, pomalo okrutno zvuči, ali čemu glumiti dobrog prijatelja i tapšati me po ledjima, a čim se ukaže prilika sa mojim Andjelom pricati na temu njihovog odnosa. Nisam htjela tim idiotarijama zamarati Andjela, jer smo imale poverenje jedna u drugu i baš iz tog razloga nisam brinula.

 

Jednog dana Andjeo mi se javio da odemo u posjetu u bolnicu njenoj bivšoj, imala je nekih zdravstvenih problema i odlučile smo otići. U medjuvremenu mi je poslala poruku: "Idi ti do Elene, a ja ću doći kasnije, imam problem s mamom." Poruka me ipak malo zabrinula jer znam da su se prije toga dobro slagale. Ubrzo nakon mog dolaska u bolnicu pojavila se i ona uplakana i nervozna. Nisam htjela praviti scene i vršiti pritisak, jer inače po prirodi ne volim gnjaviti kad vidim da nešto nije u redu, a i nisam htjela da se naše privatne stvari iznosim pred Elenom.

 

Dok smo pričale oko produžetka Eleninog boravka u bolnici, Andjeo me u momentu samo pogledala i izustila: "Rekla sam mami." U tom momentu sam molila Boga da nije to što sam pomislila da joj je rekla. "Šta si joj rekla?" upitala sam zbunjeno, a ona je nastavila: "Znaš već šta bi joj mogla reći!" Imala sam osjećaj da mi srce kuca u grlu, jer sam već naslutila koju je lavinu pokrenula. Elena se ubacila u naš dijalog bez imalo pardona:

 

"Jesi ti normalna šta ćes reći, shvataš li šta radiš?!"

 

"Nisam mogla da šutim i imala sam potrebu reći . Svi biramo svoj život i način življenja, ja sam svoj odabrala i nećemo dalje o tome!"

 

Koliko god mi se činilo da je bila zadovoljna zbog autovanja, toliko mi se činilo da je tek u tom momentu bila svjesna koliko je rizikovala. Ipak, nadala sam se da neće biti toliko strašno i da će se sve okrenuti na šalu. Izašle smo vani, pred bolnicu i pitala sam je kako joj je mati sve to podnijela i šta joj bi da to uradi a da prethodno nismo sjele i popričale o svemu, a odgovor je bio: "U tebi sam našla sve što nisam nikad imala. Majci nisam rekla ništa konkretno, ni s kim sam ni koliko. Jednostavno sam htela da priznam na sav glas. U početku se i smijala, ali poslije je poludjela." Prišla sam joj i zagrlila je jako govoreći da će sve biti ok i da se ne brine. Savjetovala sam je da ne prenagljuje jer joj je majka mnogo bolesna, a ima samo nju. Nastavila sam gledajući je u oči : "Mene imaš zauvijek, neću te napustiti i ne brini se za to. Mama ti je jedino što imaš i nemoj biti gruba. Nije ni meni svejedno lagati svaki dan, ali živim s tim jer znam da ne bi podnijela da joj priznam iako možda sluti. Volim te i ne dam te bez obzira na sve, za mene postojiš samo ti s toga ne radi od života dramu, samo polako." Pokušavala sam je nekako utješiti i skrenuti joj misli sa svega što se desilo, ali tesko se tu moglo više išta ispraviti. Tada sam već znala kolikoć trebati strpljenja i maskiranja za sve oko nas. U našem gradu i dan danas vlada opća konzervativnost oko djevojaka u kraćim suknjicama, a kamoli zbog žena poput nas. Zapalile smo cigaretu ispred mog ulaza i po prilično se smirila, a onda je majka nazvala na mobitel da provjeri kada će doći na ručak. Njena majka je zvučala kao da je sve po starom. Nadala sam se da je nije ozbiljno shvatila jer je i prije imala tih izjava. Ipak, u meni se radjao neki čudan nemir.

 

Poslije njenog priznanja nije bilo nekih konkretnih promjena osim što je majka jednom prilikom za ručkom pitala da li ona ima nešto sa mnom. Andjeo je samo u "čudu" pogledala i odmahnula glavom ne komentarišući dalje. U tim danima napetosti svraćala do Andjela kad je bila sama kod kuće. Mazile bi se i ležale u zagrljaju pričajući o raznim glupostima koje su nam se nekad u djetinjstvu dešavale. U trenu bi me prošla jeza i jako bi je privukla uz sebe šapućići joj kako je volim i kako je ne dam nikome. Ona me samo zbunjeno gledala svojim prelijepim plavim očima zapitkujući me jedno te isto: "Mamune, šta to pricaš?"

 

Baš tog dana zadesila sam se tu kad joj je majka stigla s posla. Osjetila se napetost u dnevnom boravku ili mi se učinilo da me njena mati nekako drugačije gleda, ali svakako mi nije prijalo. Našla neki razlog da što prije odem. Već prije smo se dogovorile za izlazak tako da ni nju nisam mnogo zadržavala pri rastanku, da kasnije ne bi bilo propitivanja. Par dana poslije, ista lavina se pokrenula u mnogo većem obliku. Radila sam tog jutra, a Andjeo se pojavila na vratima kafića. Izgledala je kao da je samog djavola srela usput. Preplašila me je jer sam mislila na najgore. Samo sam zarafalala pitanjima jer mi se njen izraz lica nimalo nije dopao, a ona je promrmljala jedva razumljivo: "Mamune, mama sve zna, ne znam kako, ali zna sve!" Osjećala sam se kao da sam iskočila iz svoje kože i ponovo ušla u nju. Sjela sam do nje i primila je za ruku "Pa dobro šta zna? Je li te udarila?" To mi je jedino padalo na pamet da je upitam, jer mi je mozak stao, a najviše što me je boljelo su njene suze. Nisam mogla nikako pomoći da prestane, a boli voljenu osobu gledati u suzama.

 

Nastavila je: "Zna sve! Zna da smo zajedno, zna s kim si bila prije mene, da sam ja non-stop kod tebe na poslu, zna da drugi ljudi znaju za nas. Zabranila mi je da ti dolazim i da se uopšte vidjamo!" Posljednje riječi su mi bile kao vreo sac na ranu, izbezumila sam se automatski. Najgore od svega je što Andjeo koliko god to poricala da smo zajedno da meni ne bi napravila problem, isto toliko i priznavala da se vidjamo i družimo. Samo sam je jako zagrlila ne mareći za to hoće li joj majka upasti u tom trenu u kafić ili ne i tješila je da se ne brine ali i da se ne svadja s njom jer je bolesna. Tako stisnutu uz sebe dugo sam je čuvala, a u sebi Boga sam molila da mi da snage da prebrodim sve što slijedi i da je ne izgubim. Kroz mene je strujao nemir cijelog tog dana jer sam pretpostavila pod kojim pritiskom se moj Andjeo bori u kući, a nisam mogla pomoći.

 

Nakon svih tih majčinih izjava odlučila je otići u Sarajevo na par dana kako bi se sve to stišalo i kako bi makar na tren umirila i majku i mene. Teško mi je palo kada je krenula za Sarajevo jer je to bio prvi put poslije 4 mjeseca da se rastavimo. Činilo mi se da nije ni krenula za Sarajevo, a već mi je nedostajala neizmjerno.

 

Tog dana pred njen odlazak krijući smo se vidjele kod Karoline. Andjeo je stigla sat vremena posle mene i zagrlila me kao da nam je to posljednji put da se vidimo. Iskreno, bilo me strah i pomišljati na to jer ona jako slabo podnosi pritisak i često se povlači u sebe kada joj se skupi i previse tih napada sa strane da se tako izrazim. Sjela mi je u krilo i čuvala me tako čvrsto da sam joj svaki otkucaj srca osjetila. Nakon sat vrijemena majka je zvala na mobitel da dodje kući i spremi se za put. Mislila sam da mogu suzdržati suze, ali taj dan samo su skliznule niz obraze. Bilo je teško, vraćala se da me grli i ljubi par puta, a ja sam ostala na vratima poslije njena odlaska da smirim sebe u vrtlogu njena mirisa koji se svaki tren sve intenzivnije pojavljivao. Karolinin pokušaj smirivanja nije uspijevao: "Nije mi samo jasno šta njena majka ima s tim svim, živcira me sve ovo jer vam kvari sreću. Prvi put je vidim ovako sretnu i zadovoljnu, druga je osoba i bolja je hiljadu puta nego prije. Čemu ta zavist i neodobravanje ako je njoj dobro i ako ne pravi scene kući?" Slijegala sam ramenima, a se jedva iskralo preko usana: "Karolina, ne dam je nikom, makar sebi zlo morala nanijeti, ne dam je!" Do kraja tog dana borila sam se sama sa sobom jer mi je nedostajalo njeno prisustvo i njen miris iako smo se čule preko mobitela. Nekako to nije to, dok nije fizički prisutna i nadomak mene, da je vidim kad poželim koliko god to bilo rizično.

 

Idućeg dana nisam uopšte imala volje za poslom. Elena je došla kod mene na posao da vidi kako sam, jer je bila upućena u svu priču. Nekako samom njenom pojavom, počela sam da sumnjam da je upetljana u sve to što se dešavalo tih dana. Previše toga Andjelova majka zna, a ne kreće se toliko bez obzira na posao u zdravstvu. Pojedinosti za koje smo samo nas troje znali (Elena, Andjeo i ja) znala je i njena majka. Već tada sam počela uključivati i ovo malo mozga što je ostalo pribrano kako bi izmamila iz nje neke rupe u priči da znam kako se ponašati u njenom društvu i koliko toga u biti i pričati pred njom. Poslije dvosatne kafe na poslu, Elena je morala na posao, pa smo se dogovorile da se vidimo u večernjim satima.

 

Nekako odjednom ta briga mi je postala malo cinična jer kao što rekoh na početku se dešavalo da se sa mojim Andjelom često dotiče teme njihove veze i da obećaje kule i gradove samo da joj se vrati. A mene je tih dana tapšala po ramenu i nazivala "kumom", "bratom" i još nekim divnim epitetima. Nekako se i nisam nadala boljem kad je ona u pitanju, jer je očito bilo da još uvijek žudi za Andjelom.

 

Negdje oko 15 h vidjela sam na mobitelu poziv Andjelove majke i pomislih da joj se nije šta  dogodilo. Taman kad sam mislila pozvati opet je mene zvala, s druge strane slijedio je oštar i nedruštven prijeteći glas njene majke: "Ovako, lijepo ću te zamoliti da se kloniš Andjela kako ne bi došlo do još većih problema i ostavi je na miru, lezbejko. Ne ispiri joj mozak tim bolesnim idiotarijama pi*** ću ti razvaliti kad te se dočepam! Je li jasno?!" Koliko god mi je to šokantno bilo, isto toliko sam bila sabrana i pokušala mirnim tonom smiriti gospodju koja je prvenstveno bolesna od tumora. Bilo me je strah da će joj se šta ne desi, jer je sama kući ostala, pa sam odgovorila potpuno smireno: "Gospodjo, prvo se smirite radi vas i Vašeg zdravlja, a kao drugo, niko nikom ne ispire mozak i nema potrebe da me vrijedjate jer ne vrijedjam ni ja Vas." A onda je ona zasula bez imalo pardona što ne doliči ženi koja je i te kako pobožna, a pored svega i bolesna: "Nemoj ti meni da se smirim, sljamu jedan. Kako te nije stid ponasati se tako! Policiju ću ti za vrat postaviti, makni mi se od djeteta nakazo! Poslat ću ljude da te maknu s lica zemlje ne igraj se životom lijepo ti kažem. Ne znaš ko sam i šta sam, moji su "Ustaše", a sa Andjeline strane su "Četnici" - razderat će te živu!" Već ta posljednja rečenica mi je prouzrokovala hladan znoj preko cijelog tijela jer mi nije bilo razumljivo čega se sve čovijek dotiče da povrijedi i da zabode nož do kosti. Poslije te rečenice moje dostojanstvo se izgubilo, pa sam i sama povisila ton: "Smirite se i bez uvreda, a Vama savjetujem da se i Vi raspitate malo o mojim poznanstvima i ko bi to od nas mogao gore proći! S takvim ponašanjem i stavom Vam ne treba moliti Boga ni za što!" Moji su nervi već bili na izmaku i cijelo tijelo mi se počelo tresti i magliti pred očima. Osjetila sam da mi se dijabetes aktivirao, a uz sebe nisam imala tog dana nikakav lijek. U toku razgovora spomenula je i Eleninu vezu s Andjelom i moju vezu sa Sedinom. Njena majka je apsolutno sve znala, pa čak i da smo se vidjele pred njen odlazak u Sarajevo. Ništa mi nije odzvanjalo u ušima kao ta posljednja rečenica - Ne znaš ko sam i šta sam, moji su "Ustaše", a sa Andjeline strane su "Četnici" razderat će te živu! Nije mi nikako išlo u glavu da neko ko je bio van granica BiH za vrijeme agresije razmišlja uopšte tako. Izbjegli su rat i sve golgote koje sam proživjela kao dijete i znam šta znači i biti gladan i biti na betonu i gledati kako ubijaju na tvoje oči i iako si mali sve shvataš i sve ti se ureže u sjećanje što te progoni cijelog života. I taj neko mi se obrati na takav način, pa kožu bih mu saderala zubima u tom momentu jer nije bila u mojoj koži i nije istrpila sve i svašta za 6 mjeseci pritvora u zatvoru zbog nacionalnosti. Naravno pri završetku posla nazvala sam Andjela i objasnila joj kompletan razgovor i prenela joj da ništa apsolutno ne govori majci jer je na kraju razgovora zaprijetila da ništa ne govorim.

 

Najgore od svega što se Andjeo nasekirala jer nije mogla pomoći toliko iz Sarajeva. Otišla je kako bi smirila situaciju, a u biti je njena majka samo čekala momenat da joj se odriješe ruke kako bi uzela kormilo i udarila tamo gdje može. Svakog drugog dana sam radila jer sam bila psihički preopterećena zbog stresnih situacija i pritiska, a da posao trpi to baš i nije prihvatljivo. Koliko god sam razmišljala nisam mogla dosegnuti pravi ishod svega, a da pri tom ne bude povrijedjenih, niti da se bilo ko osjeti ugroženo.

 

Napokon je svanuo dan kada ce doći moj Andjeo iz Sarajeva, naravno majka je trebalo da je sačeka jer se pribojavala da ću ja doći. Dok je još bila u putu čula sam se sa Andjelom i molila je da ne pravi scene jer ih je dovoljno bilo i ovako. Nekako i pored svih tih uvrijedljivih riječi, meni je bilo žao žene jer možda bi se i moja majka isto ponašala kad bi saznala da sam "drugačija". Međutim, sigurna sam da joj ne bi smetala moja sreća niti vjera moje partnerice, jer u familiji imam sve tri nacije i svi se dobro slažemo.

 

Kasno u noć čula sam se sa Andjelom preko interneta i samo kratko ispričala dramatični pristup njene majke. Duša mi se cijepala na milione komadića jer nisam znala šta uraditi, a već tad sam očekivala skori poziv njene majke. U svom tom bijesu Andjeo je rekla da zna da me je zvala i koje grozote mi je rekla. Majka se postavila prema Andjelu kao da je zaražena HIV-om, a ne da je to što jeste i da joj je dobro u tom "stanju". Nalagali su joj svasta u vezi mene, da sam kriminalac, da sam diler, da sam doslovno u suradnji sa djavolom. Nakon svega toga poludjela kući i razbila flašu o zid i počela se izdirati na majku i tetku, koja je takodjer bila saučesnik svemu tome. Pokušavala je objasniti da me voli, da joj nije bitna vjera niti ime, da nisam ništa uradila što ona nije htjela, ali na žalost razumjevanje njene majke je bilo plice od suze u šoljici kafe. Zbog svega psihicko stanje joj je bilo loše, ali ni moje nije Bog zna šta bolje bilo nakon pročitanih poruka. Zamoljeh je da se istušira, pokuša smiriti koliko - toliko i odmori od svega. Plan je bio da malo smanjimo vidjanja tek toliko da zamaskiramo oči njenoj majci i da se sve stiša.

 

Bilo je teško i nepodnošljivo, dani su me počeli gušiti i sabijati u dno jer skoro svaki drugi dan su se ponavljali pozivi i prijetnje kao i na samom početku. Došlo je dotle da sam se raspitivala u policiji koliko u stvari imam prava na prekršajnu prijavu i sve vezano za uznemiravanje, klevetanje, prijetnje na nacionalnoj osnovi itd. Ipak kad sam sve sagledala da mi ne treba da se vucaram po sudu sa ženom koja je skoro jednom nogom u grobu i da je nosim na duši i poslije svega kako bi pogledala Andjela u oči. Činilo mi se da bih se radije ubila nego na to da spadnem i odustala sam od prijave. Zanimljiv detalj takodjer u svemu ovom je da je Elena dolazila kod mene na posao i ispitivala me šta se dešava, a savjetovanje je bilo u stilu: "Pusti ti to za sad, bolje je za tebe da se toliko ne sekiraš jer nisi dobro." Sve mi se svodilo na to da je ona ta koja cinkari njenoj majci, čak Andjeo mi je rekla par puta da ništa o ne govorim pred njom jer je sigurna da Elena prenosi majci.

 

Tog jutra sam bila i neispavana i slomljena, skoro da uopšte nisam imala apetit, moje želje su se svodile samo na to da sve ovo prestane i da normalno vidjam svog Andjela bez grča na licu i paranoje koja nas je u zadnje vrijeme obuzela. Sjedila sam vani na klupici i slušala neku baladu od Sergeja Cetkovića koja me dodatno razarala pored svega kad primjetih neko vrzmanje oko kafića. Pojavila se njena majka s njenom tetkom koja je čuvala stražu ispred kafića kao da sam ja sa mitraljezom u kafiću. Ustala sam sa klupice u kafić i pozdravila sasvim normalno gospodju kao da se nista ne dešava. Naravno, krenula je mirnim tonom: "Došla sam da te posljednji put opomenem da se makneš od mog djeteta, ne zanima me ko si i šta si i šta radiš, ali makni se od nje! Poslat ćeš joj poruku da shvataš da je bolje da se makneš od nje nego da joj stvaraš probleme i da treba da krene opet na fakultet. To ćeš tako napisati da ona ne misli kako si pod moranjem. Tako je bolje za tebe ako želis kročiti živa ovim gradom!" Nekako me je tu opet pecnula da nisam mogla smiriti svoje popucale živce, pa sam zasula: "Meni samo nije jasno kako možete biti takvi kao majka i gledati svoje dijete kako propada samo radi moje vjere, imena ili čega već! Kada se posiječemo i vi i ja teče nam krv, a ne zastave sa Mjesecom i zvijezdom ili kod vas sa Šahovnicom." Ona je opet nastavila u svom ritmu: "To mene ne zanima, rekla sam ti nešto i ovo je posljednji put i već idući put dolazim na vrata tvojim roditeljima!"

 

Stajala sam na vratima kafića dugo, ukipljeno i mrtvo, nisam osjetila čak ni otkucaje srca, ubila ih je ta plava aždaha koja nikad nije poznavala riječ ljubav, a bila je udata i dobila je dijete sa drugom vijerom. Samo taj momenat proklinjala sam svoje ime, vjeru jebenu oko koje se sve vrti, kao da sam iz Afganistana, a ne rodjena Mostarka gdje je bilo svih vjera i svi su se dobro slagali, ali ja moram naletjeti na nekog izroda u svemu. Pošto je doticna ponovo zvala i napomenula kako trebam sastaviti poruku nije mi bilo druge nego to i učiniti nadajući se da ce moj Andjeo shvatiti da je nešto bilo.

 

Odjednom sam poslala tu poruku jer noć prije smo se vidjele kod Karoline i sve je bilo u redu. Pisanjem svake riječi lomio se dio po dio mene, ali sam se nadala da ce shvatiti da nešto nije uredu. Poruka je glasila: "Razmišljala sam i teško je bilo zaista ovih nekoliko dana, ne želim ti stvarati probleme, ne želim da se svadjaš s majkom zbog mene, volim te i voljet ću te dok u meni postoji otkucaj srca, ali na žalost bolje za sada da se malo udaljimo. Nastavi sa fakultetom, ne nerviraj se i znaj da te neko voli gdje god da si!"

 

Ponovio se opet kratko nakon slanja poruke poziv od majke i poslije poruke već se zamijetilo zadovoljstvo u njenom glasu. Nakon zavrsetka razgovora slomilo se sve u meni, briznula sam u plač kao dijete, boljelo me sve i u meni je vladao kaos.

 

Prišao mi je kolega s posla koji je znao sve, zagrlio me i molio da se smirim. Redale su mi se naše slike u glavi, kao da sam u tom momentu dušu ispuštala i prevrnulo se u meni na bijes i ogorčenost na ljude poput njene majke. Mustafa me stezao uz sebe koliko je imao snage, ali moji živci su bili i te kako jači, krenula sam uništavati inventar koji mi je bio pri ruci, tačnije par časa na sanku, ali na svu sreću nikog nije bilo u kafiću da vidi taj napad bijesa. U momentu sam nerazmišljajući krenula golim rukama na staklo koje je bilo na domak mene. Mustafa mi je već nekako prišao s ledja i izmaknuo me u drugi dio kafića smirujući me i plačući zajedno sa mnom. Ponavljao je u suzama: "Prestani molim te, posijeći ćeš se, prestani ko sestru te molim!!!" Nekako te riječi nisam upijala, tijelo mi se počelo tresti i popuštati grčevi u mišićima koji su valjda samim nervnim napadom došli, a koljena su mi zaklecala. Donio mi je čašu vode i šećera samo da malo dodjem do zraka, nesvjesno sam mu se izvinjavala za sve i nisam ništa drugo mogla progovoriti, tresla sam se kao da je u kafiću temperatura deset ispod nule. Mustafa je nastavio raditi umesto mene tog dana jer ja nisam bila sposobna, a dao mi je i ključeve od svog DJ studija da se odmorim i sredim malo.

 

Potom je slijedio Andjelov odgovor koji me dotukao: "Nisam mislila da ćeš tako brzo odustati, ipak je sve bila telepatija, a ne sudbina." Prekratak odgovor davao mi je nadu da je možda ipak shvatila da sam primorana na takav ton poruke. Sjedila sam nepomično u stolici i gledala kroz prozor kišu kako pada i kao da Bog place zbog svega sto se dešava. Onda misli odoše u drugom smijeru razvrstavajući dobro i loše u svemu ovome. Pomislih kako majka rodjena može gledati dijete koje je raslo ispod srca da se pati i da je ignoriše, jer se inati njenim željama i njenoj sreci. Moja majka je naslućivala da se nešto dešava jer niko bolje ne poznaje svoje dijete nego majka. Tih dana zapitkivala je gdje je Andjeo, jesmo li u dobrim odnosima i zašto ne dodje na kafu, a i hurmasice joj je pravila i slala jer Andjeo ih obožava. Misli su se same redale o svemu, ali ni jedna misao nije bila adekvatno riješenje problema.

 

Vidjele smo se tu noć, krijući se iza jednog objekta gdje nema osvijetljenja, ali tu noć mjesec se izdigao i osvijetlio mnogo jače nego prethodnih noći. Vjetar je puhao nenormalnom jačinom, led je prolazio kroz mene, ali sam je čekala i nije mi bilo bitno da li ću se razboljeti. Došla je u pripitom stanju, pokušavala sam lijepo objasniti joj o čemu je riječ, ali nije dopiralo do nje, kao da je nije zanimalo šta joj pričam. Uzela sam je za ruku i rekla joj: "Pogledaj me u oči i reci mi da ti nije stalo i da ti nije više sve ovo s nama ono sto si tražila, reci mi u lice da mogu bez milijardu pitanja nastaviti tonuti, reci mi andjele!"

 

Suze su same krenule, a ona na sva moja pitanja samo se okrenula i otišla, nije mogla odgovoriti, a suze nije htjela pokazati. Očekivala sam da joj se majka pojavi na tom mjestu jer toliko drame oko svega je bilo da su mi misli i u tom smijeru išle. Sjedila sam na hladnom betonu, gledala u mjesečinu dok mi je vjetar ledio suze na obrazima i pitala se šta ja skrivih toliko Bogu da me ovako kažnjava, čemu sve ovo, zašto ne mogu biti sretna. Nisam imala snagu slati poruke i zvati jer nekako mi je bilo preko glave svih tih "prisluškivanja", a opet s druge strane, htjela sam pokucati na vrata sa svojim društvom koje ima prilično jak alibi da se popriča onako kako ja želim i urazumi dotična pobožna gospodja. Tih dana Elena je smanjila svoje posjete jer moje blijedo lice i potamnjeli kolutovi oko očiju govorili su sve. Nije ni ona prošla najbolje u cijeloj priči jer i nju Andjelova majka uznemiravala. Žena nijednu od nas dvije nije štedila, griješila se i griješila iznova preko nas, a naravno čim nedelja jutro svane prva je u crkvi, što mi je užasno cinično i odvratno.

 

Četiri dana su prošla od kako nisam vidjela ni čula svog Andjela, teško da sam normalno izgledala i da sam mogla funkcionisati kao odrasla osoba. Došla sam s posla taj četvrti dan i u meni je sve bjesnilo, svega mi je bilo preko glave. Htjela sam učiniti sve najgore samo da riješim više tu glupost oko jebene vjere i moje seksualnosti, osjećala sam se kao potomak djavola koliko odbacivanja se vrti oko mene. Čak mi je tren falio da roditeljima kažem šta je i kako je. Shvatiila sam da bi to majka najgore podnijela jer je u vrijeme rata prošla mnogo gore od strane Hrvata, dok mog Andjela uopste nije gledala po nacionalnosti. Zasmetalo bi joj svo to provociranje njene majke i bilo bi gore po nas obje da moji saznaju kroz šta sve prolazim. Sjela sam da pokusam ručati, ali nekontrolisano sam se počela tresti, suze su same krenule, krv mi se sva sjurila u glavu, majka me samo blijedo gledala ne znajući šta se dešava.

 

Otrčala sam u sobu napuštajući ručak, lupala sam šakama u zid i plakala koliko me grlo nosilo, glavom sam o rub zida udarala svom snagom, a skoro da i nisam osjetila udarce nakon sto je taj dio utrnuo. Psovala sam Bogove i svece svih vjera, nisam štedila niti jednog trena ijednog velikana. Tata je ušao u sobu pokušavajući me smiriti, tada sam već skoro sva utrnula od boli ili napada bijesa, već ne znam ni sama, ali znam da sam se iskoprcala i otišla u kuhinju po nož da sebi skratim muke. Zgrabio me u naručje plačući sa mnom i pitajuci konstantno šta mi se dešava šta mi je odjednom, a ja sam i dalje psovala boga ovog, onog, sveca lijevog i desnog, užasno i kad se samo sada sjetim toga jeza me prodje cijelim tijelom.

 

Kao što rekoh zgrabio me tata u naručje i pokušavao umiriti, a ja sam se nekontrolisano grčila i tresla, snio me niz stepenice i odvezao u Hitnu jer nije znao šta da uradi da se smirim.

 

U toku vožnje osjetila sam jako stezanje u lijevoj strani grudnog koša, ruku lijevu nisam ni osjetila tog momenta, a u vratu mi je bilo na milijarde bockanja i zatezanja, nisam progovarala, zašutjela sam tog momenta. Uveli su me u neku sobu punu jakog svijetla koje mi je smetalo očima,mantalo mi se i ono stezanje nije popustalo. Rekoše mi da je pritisak veoma visok za moje godine, skidoše s mene gornji dio i priključiše me na EKG-e koji mi je uši probijao od zvuka, maglilo mi se pred očima i stezanje me kao popustalo, a dalje se ne sjećam bila sam u nesvjesti.

 

Kad sam izašla iz nesvesnog stanja, bojala sam se da je majka već saznala za prijetnje i sve ostalo. Jedan od rodjaka se bavio mutnim poslom, znala sam pojedinosti i s kim je sve povezan, pa me bilo strah da već nije učinio nešto zbog čega bih zažalila. Nastao je muk kad su shvatili da stojim na vratima dnevnog boravka, ali pričali su o sasvim neku drugoj temi. Amer je ustao prvi sa stolice i pozdravio se sa mnom kao da se ništa ne dešava, a počelo me živcirati to sto oni glume da se ništa ne dešava. Tata je nekako smireno pričao o tome kao da je sve zbog kafe i odgovaralo mi je što nije pravio tenziju. Saopštio mi je da sam prebačena tu noć na Interno jer sam doživjela šok. Primjetih krajem oka da me Amer samo gutao očima i onaj živac na vilici mu je i te kako skakao. Tata je nastavio dalje: "Moraš smanjiti cigarete, srce ti je slabo i nema više sekiracije jer ne smiješ, loše ti je srčano stanje da mala nervoza ili uznemirenost po tebe moze biti fatalna, pa ti gledaj koliko ćeš se sekirati!" Pričao je smireno, dok je mati ponavljala za njim posljednje riječi samo i kuckala cigaretama o sto. Nadovezala se i ona poslije te seanse oko zdravlja: "Sutra ideš sa Amerom za Sarajevo, odmori malo, javi njima na poslu da ne možeš narednih par dana dolaziti jer imaš problema." Nije mi bilo jasno zašto žele da odem iz Mostara, bojala sam se da već nisu nešto učinili. Čekala sam samo tren da budem na samo sa Amerom jer je on znao sve u vezi mene i Andjela, a i na njemu se primjetilo da je pun bijesa. Amer je samo šutio i klimao glavom, a to mi se kod njega nije svidjalo. Samo je izustio: "Sutra u jutro, ako Bog da, idemo za Sarajevo. Ne smiješ se zamarati i biti blizu svega što te guši, neću da te izgubim ni zbog koga!"  Nekako način na koji je to rekao nije mi se svidio, koliko je god gotivio Andjela toliko se u tom momentu osjetio prezir i ogorčenost na nju ili njenu majku ili čak na njen postupak. Nisam tu noć spavala, a nisam htjela ni Amera dugo budnog ostavljati jer ipak je trebalo da vozi tog dana i krenuh sa pisanjem pjesama i napisah sljedeće:

 

Više ne znam šta znači osjećati....

Ovaj zrak kao da je zatrovan zlim željama i mislima...

Kao da su ljudi postali najzlobniji demoni...

Sva ta čuda u svijetu....

Nuklearke...

Zemljotresi...

Cunamiji...

Sve je to dijelo istih demona...

Zašto ih zvati ljudima....

Ali postoji jedno čudo...

Postoji u svom tom pepelu nečistih duša i zavidnih na sreći...

Postoji taj iskren osmijeh...

Postoji ta ljubav i istinska želja za lijepim...

Postoji to znam....

Ali opet demoni su većinski živalj koji se iživljava nad tim čudom.

Dugo sam čitala tu pjesmu, ili kako već da je nazovem, i osjetih u njoj mržnju i bijes koji me počeo obuzimati, pa sklopih teku i bacih olovku kao da je djavo u njoj. Sjedoh na ćoše kreveta i opet se taj prokleti mjesec ogledao u mojim suznim očima. Sjetih se jedne naše noći kad sam je čuvala uz sebe i rekla: "Pogledaj u Mjesec kad bude baš ovako pun i kad sija isto i sjeti se da te neko voli i da te baš u tom trenu poželio." Sjetih se kako me baš tad zagrlila i poljubila i osjetih slani trag na usni. Bilo je jako kasno, a morala sam ustati ubrzo i legoh u krevet satkan od mojih nemira.

 

Svanulo je u pogrešnom trenu, sanjala sam svog Andjela kako me zove, trčala sam kroz neku gustu šumu pokušavajući doći do mjesta odakle je dopirao njen glas. Amer mi je uskratio kraj tog sna naglim budjenjem. Krenuli smo na put poslije jutarnje kafe i zamolih ga da ide kraj njene zgrade makar na tren da sam joj bliže. Kako smo se približavali tako sam počela da se tresem od nervoze, ali uzalud, rano je bilo i nije bilo nikoga pred ulazom. Roletne na prozoru su bile podignute, oteo mi se duboki uzdah i nastavili smo put. Ameru sam ispričala apsolutno sve izuzevši onaj dio o nacionalnosti. Popušili smo kutiju i po cigareta za manje od 2 h voznje. Dočekali su me tetka i tetak sa osmijehom na usnama, razvukla sam ga i ja, vec po navici, mada je više izgledalo kao grč na licu. Pričali smo do ručka o mami, tati, i njihovim staračkim bolama, a ja sam svako malo pogledivala u mobitel ne bi li slučajno dobila poruku od nje. Spustila se noć i Amer je odlučio i u moje ime da idemo vani, iako sam htela da ostanem kod kuće. Sjeli smo u neki lokal u čaršiji i molila sam Boga da me ne sretne neko od mog društva iz Sarajeva.

 

Amer je počeo pričati o svojim jadima, tako da su mi na tren misli bile usmjerene na njegov problem. Valjda mu je dojadilo gledati me koliko često provirujem u tašnu radi mobitela, pa je uzeo karticu sa starim brojem i rekao mi: "U slučaju da nazove nesudjena ti svekrva, ja ću joj se javiti i dobro će me čuti, s toga pusti misli na pašu, ne želim da se nerviraš!" Nije mi bilo druge nego dati mu karticu i telefon koji sam koristila. Pjesme koje su bile na repertoaru tu noć u tom kafiću su došle kao so na ranu i krenula sam sa opijanjem. Prolazili su dani, moje misli su se konstantno redale u smjeru Andjela, jer nisam znala drugačije, svaku noć sam se opijala samo da bih zaspala, nekako je to bila moja terapija tih 4-5dana.

 

Kad sam se vratila kući, Amer mi je rekao da mi se javila neka kolegica i prenela mu da bi trebalo da se potrudim i nazovem Andjelu jer je loše. Na netu u biti nije bilo ničeg osim Teinog komentarisanja Andjelovog statusa, što me je izludjelo. Poželjela sam u tom momentu skinuti joj glavu s ramena. Nije mi se dalo izaći te noći, nekako sam htjela biti kući sa svojim mislima i uspomenama daleko od gužve. Pregledavala sam Andjelove i moje slike do duboko u noć, slušala balade i isplakala dušu po ko zna koji put i opet je slijedil na jedna pjesma koju sam čini mi se napisala u sekundi:

Poznata melodija podsjeti na nesanicu.......

Uznemiri......

Kao da samo noć čeka.....

Kako je moguće normalan ostati...

Često to upitam se....

Ne mogu uzdahnuti....

Zabolit će previse....

Poznat miris iskrade se iz ormara sjećanja....

Dotakne mi nespokoj koji čuvam u znojnim dlanovima....

Borim se iz noćci u noć sa njenim rasanjenim namjerama...

Namjerama da svaki tren sjećanja budna probdijem....

Čekam čudo u koje odavno ne vjerujem....

Moji su andjeli nestali...

Ostala je samo jedna želja....

Čuvam je duboko u sebi...

Na mom licu i vrijeme stalo je...

Bezemotivno stanje nastalo je...

Ljudi su mi postali siluete...

 

Zaspala sam sa tekom u rukama i suzama u očima.

 

Tog jutra nisam radila, jer nisam bila sposobna za gužvu. Izašla sam sa društvom na kafu, malo nas je bilo za stolom i to mi je odgovaralo, jer niko ništa nije zapitkivao. Dajana je sjedila do mene, često bi izvalila šalu da bi prouzrokovala onaj grč na licu i to joj je nekako uspijevalo. Nakon kafenisanja poželjeh prošetati ne bi li kojim slučajem naletjela na Teu da joj nos razbijem ili makar na Andjela svog da srce smirim. Tog dana Bog je bio na mojoj strani, prolazeći Fejićevom ulicom videh Teu kako stoji kraj trafike i bez razmišljanja sam potrčala ka njoj, uhvatila je za košulju i procedila kroz zube: "Koji ku*** ti Andjelu pišeš na Fejsu i šta imaš s njom, Boga ću da ti je*** Tea!!!" Imala sam toliko snage u tom momentu da sam je skoro podigla sa zemlje, napadi bjesnila su se duboko u meni kotili poput kola djavola, a ona me izbezumljeno gledala i molila da se umirim zbog zdravlja. Prijatelj koji je stajao uz mene nije imao dovoljno snage da nas razdvoji.

 

Tek kad sam se smirila, počela je da priča kako se s Andjelom čuje na netu skoro svaku noć, da ona misli da sam joj ja okrenula ledja, zaboravila na nju i ostavila je da se bori sa svim tim problemima. Srce mi se slamalo, a pošto je prošlo više od 15 dana da se nismo videle, ludila sam i toliko sam htjela biti blizu nje da je to bilo neopisivo. Tea je predložila da se nadjem sa Andjelom u stanu zajedničkog prijatelja.Trebalo je prvo da me on odvede u taj stan da bih se malo smirila i da onda ide sa Teom po Andjela kako njena majka ne bi ništa posumnjala. Čim sam sjela u auto, osjećala sam se kao da će mi srce iskočiti iz grudi, a prijatelj me je zamolio da se smirim i da će biti sve ok. U stanu sam popila 2-3 čašice alkohola koji mi je razdirao pluća i zapalila cigaretu koju sam čini mi se u jednom dimu ispušila. Začula sam ključ u vratima, moja nervoza je bila na nivou predinfarktnog stanja, treslo mi se cijelo tijelo, a noge nisam ni osjećala. Tea je ušla u sobu govoreći mi da dodjem. Jedva sam ustala, prijatelj me pridržavao za ruku jer je osjećaj u nogama bio sve slabiji.

 

Kada sam vidjela te oči boje neba, njen lik, nekako su u tom trenutku svi problemi nestali tada. Zagrlile smo se, telo je počelo nekontrolisano da drgti njenom naručju, a ona me samo stiskala uz sebe šapućući mi na uho: "Mamunče moj, tu sam, ne brini!" Plakale smo i ljubile se, svaki dio njenog lica sam izljubila. Bila sam toliko srećna da sam mogla vrištati od zadovoljstva.

Pričala sam joj o svemu, i napadu, i razbijanju, i da je njena mati ponovo zvala kolegicu kako bi saznala imena mojih staraca i da i dalje postoji sumnja da joj Elena sve prenosi. Nisam se mogla odvojiti od nje, ljubila sam je, držala za ruku tu pred svima, jer su to bili ljudi koje poznajem cijeli život. Nekako smo se dogovorile da ćemo se vidjati u stanu prijatelja i u njegovom kafiću jer je to nova lokacija skroz i nece biti sumnjivo, ali da nikom ništa ne govori od društva jer ko zna ko je još protiv nas. Pomislih neka je i mene sunce ogrijalo i neka sam napokon doživjela da je ona tu uz mene, pa kako god.

 

Vidjale smo se tako još mjesec dana, ja bih prijatelje zamolila da je dovezu i ostale bi u lokalu do nekog doba, pričajući i uživajući jedna u drugoj. Tako je bilo sve do momenta kad sam dobila novi poziv. Majka joj je skontala je da se vidjamo, prijetnja je bila direktna, samo sam čekala ko i s koje strane će me ohladiti od života.

 

Nisam govorila ništa svom Andjelu jer mi je i ona počela govoriti da mama opet sumnja da se vidjamo i da je ispituje o meni i da maltretira prijatelje zivkanjem kako bi proverila s kim je u gradu. Noć prije smo se zatekle u istom lokalu kao "slučajno" i njenog je društva bilo tu, omaklo se da se poljubimo par puta kao u guzvi, ali se sve to primjetilo. Nakon toga 3 dana da smo se čule samo kratko porukama jer je stanje u kući je opet bilo na vrhuncu užasa. Majka je stalno proveravala s kim je i dokle ostaje, ali ona nije htjela priznati niti stavljati moj život na konac.

 

Tea je slavila rodjendan tog vikenda, a ja sam povrijedila lingamente noge i stavili su mi gips na nogu. I pored svega nisam htjela odustati od odlaska na proslavu jer sam zanala da će i Andjeo doći. Trebalo je da pričamo o tome da ne treba da se ponaša grubo prema majci i da se vidjamo rijedje i to dok joj je mati na poslu, tako da nema mogućnosti da išta sazna. Čini mi se da sam samo ja bila spremna rizikovati i takvih godinu dana, kako bi se dalo do znanja njenoj majci da ne popuštamo ni ja, ni ona i onda bi se morala pomiriti sa tom činjenicom da funkcionišemo samo jedna uz drugu. Došla sam prije nje u kafić i popila vec 3-4 vodke da mogu funkcionisati pri razgovoru. Kad je ona stigla, pozdravile smo se i sklonile na stranu da bi mogle na miru da popričamo. Već mi je tad rekla da neće moći ovo ovako, da je našla posao i da će radit samo da ne moli od majke za novac. Momak kod kojeg je trebalo da počne da radi bio mi je poznanik i bavio se kojekakvim poslovima u vezi droge, tako da mi se nije svidjala ta ideja. Koliko god sam pokušavala naći riješenje i ubijediti je da pokuša kako joj predlažem, jednostavno nije htjela i u momentu mi je kroz suze rekla: "Gotovo je! Od sada ti imas svoj život, ja te puštam!"

 

Gledala sam je izbezumljeno ne vjerujući svojim ušima i upitah je: "Koji je tebi sada? O čemu ti molim te, poslije svega?", nastavila je kroz suze: "Ne smijem rizikovati tvoj život, mama opet zna mnogo toga, a ti nećes da riskiraš zbog staraca što nekako i shvatam. Možda nisam trebala ni ja doći dovde, ali tako je kako je. Volim te i to niko neće promijeniti!" Pomislih, dugo li je, Bože, trajao ovaj privid sreće, nije mi ništa bilo jasno, teško mi je sve to palo na dušu, samo sam pila ne razmišljajući o tome kako cu doći do kuće s obzirom na štake i nogu u gipsu, nisam marila uopšte. Gledajući me tako u rasulu dodala je: "Inatit ću se majci na još gori način samo zato što mi brani sreću!" Zamolih je da ne pretjeruje da ima na umu kako je ona sve što joj je ostalo i da pokuša biti blaga koliko toliko, a ja ću je voljeti i čekati od sada, pa Bog samo zna do kada i da ne sumnja u moju ljubav. Uzela sam je za ruku i poljubih je u veru koju sam joj poklonila za 8. Mart i dodah na to: "Kad ti nedostajem poljubi veru i sjeti me se, osjetit ću u dubini srca taj poljubac. Volim te, andjele moj!" Suze su same krenule, a ona nije mogla izdržati gledati me takvu i otišla je bez ikakvog pozdrava, samo je istrčala iz lokala. Popila sam još koju i ne sjećam se više, topila sam bol u čaši, ali ništa nije pomagalo i izvinila se Tei zbog svega. Otišla sam kući polako nabadajući na štakama uz pomoć kolege koji mi je nekako olakšavao svu tu bol.

 

Došla sam kući i jedva nekako se presvukla, razmišljala o svemu u ovih nekoliko dana i proklinjala dan svog rodjenja. Bol je bila nepodnošljiva, počelo me stezati u grudima i u glavi mi je tutnjalo kao da je stampedo krenuo. Ponovo sama bez svog andjela, ponovo bez ičega zbog primitivizma i konzervativnog razmišljanja. Ludila sam tu noć u sobi od suza, nisam mogla trpiti svu bol u grudima i alkohol je počeo čak popuštati i nepodnoseći svu tu bol krenuh do kupatila nekako na štakama bez imalo razmišljanja o starcima i familiji. Previše je boljeo rastanak i nisam imala snage miriti se sa tim da je nemam više, da ne smijemo biti zajedno.

 

Otvorih ladicu sa žiletima, uzela sam jedan iz kutijice, umotan u bijeli papir, nov i oštar, zagrnuh rukav lijeve ruke i počeh praviti duboke linije, krv je potekla istog trena i slijevala se niz trenerku koja je brzo upijala. Prva linija je bila po prilično duboka, pa zasjekoh malo u niže linije, jednu manju i dublju iz koje je poteklo mnogo više krvi i tako još tri manje napravih. Tata je krenuo u kupatilo i izbezumio od prizora. Podigao me sa pločica i vrisnuo majčino ime, lijeva nogavica je bila po prilično natopljena krvlju ostali su tragovi na tati. Majka je ustala i ušla u moju sobu, a ja sam se opet tresla od napada nervoze stišćući peškirom rane koje sam svijesno napravila, samo da ne boli u grudima. Tata je objasnjavao preko telefona hitnoj pomoći gdje da dodju, dok je majka sjedila uz mene plačući i pitajući me jedno te isto: "Šta ti se dešava!? Što nam ovo radiš?!" Kao da sam ja sve to htijela, kao da je ovo neka scena da bi me ljudi zalili ili da sam htela da skrenem pažnju na sebe. Ali da sam rekla pravu istinu, opet bi slijedile iste riječi. Samo sam šutjela i stezala peškir da bih smanjila krvarenje.

 

Hitna je došla malo nakon poziva i sam bolničar kad je pogledao posjekotine shvatio je da sam samo to sebi učinila. Nisam htijela da me na nosilima vode, dosta mi je bilo noge i muka sa stakama, ipak se nisam dala. Sišla sam polako na štakama niz stepenisšte i odvezli su me u bolnicu.

 

Kada me doktor primio, prvo je počeo pričati sa mnom kao neki psihić, pa me to razjarilo dodatno, a krvarenje je već usput stalo. Nisam imala nesvjesticu, niti sam osjetila ikakvu glavobolju. Dok mi je mjerio pritisak, zagledao me ispod naočala i odmahivao glavom, što me je sve nerviralo. Dao mi je Lexsilium i intravenozno neki lijek za smirenje, prepisao Apaurine i poslao nazad kući. Zaspala sam te noći valjda i zbog alkohola i zbog tih medikamenata, cijeli život mi je i onako bio srušen i sve mi je bilo svejedno. Majka nije izlazila iz sobe tokom cijele noći. Molila sam je blagim tonom da ne priča i da me ostavi na miru i da se neće ponavljati to što se desilo.

 

Nekoliko dana poslije, čula sam da moj Andjeo navodno ima vezu sa gazdom koji je Musliman i da je majka počela i njemu stvarati probleme. Setila sam se njene rečenice o inatu prema majci, ali mi to nije pomagalo, jer je sad ipak nečija. Postala sam užasno ogorčena, nisam izlazila jer nisam mogla zbog noge, zatvorila sam se u sebe i pisala pjesme, čitala knjige i makla se od svega vezano za nju .

 

Od dana raskida sanjala sam je svake noć, da me doziva, traži po kafićima, da smo opet zajedno. S obzirom da nisam izlazila, nisam je ni mogla vidjeti, ali tu noć uzeh mobitel u ruke i izlistah sve moguće njene poruke koje i dan danas imam u mobitelu, pogledah i klip u mobitelu naše prve zime, snijega na Ruistu kada je svijet bio naš, a sad je taj moj svijet je uništen i temelji toga svijeta su srušeni. Redovno su mi tih dana javljali kako je ona loše. Kako nije dobro psihički i da je krenula sa opijanjem. Počela je čak i travu pušiti, ali ja nisam mogla tu ništa učiniti jer samo jednom sam joj poslala poruku poslije raskida i dobila sam odgovor koji nisam očekivala. Znam da je glumila kako je dobro i da je htijela da me odbje od sebe, da je zamrzim, ali kad ti je neko cijeli život uljepšao za 5 mjeseci i kada se niti jednom nismo posvadjale ili krivo shvatile. Kako da ja mrzim tu osobu, nemoguće je to.

 

Prošlo je 4 mjeseca od našeg posljednjeg vidjanja, čujem sve i svašta u vezi sa njom i žao mi je što je teško objasniti njenoj majci da vjera i ljubav nemaju ništa s tim. Bez obzira na to što sa "dečkom" pokušava biti normalna u maminim očima, mami ne odgovara jer je Musliman i opet iste probleme pravi. Te sam noći svratila sa društvom u OKC Abrašević gdje i radim, javila im da sam koliko-toliko bolje. Ali, kada se najmanje nadaš, pogodi te gdje ne treba. Podigoh glavu sa čaše vodke u kojoj sam topila sva sjećanja na nju i ugledah je - svog Andjela. U prvom trenu sam mislila da mi se prividja, ali stajala je tik do mene gledajući me i trljajući oko, navodno joj je prašina zamutila pogled. Zatitralo je sve u meni kao i onog prvog dana, ruke su mi same počele drhtati i ponudih je da sjedne i popije piće, ali je išla na neko čitanje u sali i nije imala kada, ali je dodala: "Kada završim, popiću s vama ako budete tu!" Klimnula sam potvrdno glavom jer mi je glasa ponestalo.

 

Osjećaj je bio neopisiv, moj život i moji sni su tu na domak mene, a ja ne mogu ništa, ne želim forsirati, ne želim biti ta koja potencira priču o nama, ne želim biti poput Elene. Moje iščekivanje Andjela je bilo već na granici ludila i bila sam u poprilično pripitom stanju kada se pojavila iz sale za

čitanje. Sjela je tik do mene baš tako da mi vjetar može nanijeti njen miris i uzburkati sve emocije  koje gajim za nju i dan danas. Pričale smo o nekim lijevim temama kako joj je na poslu. Izbjegavale smo da se pogledamo, vjerovatno iz tog razloga što bi nam tu bio kraj. Borila sam se sa samom sobom da je ne zagrlim ili ne učinim kakvu ludost koja bi joj dala do znanja da patim za njom i više nego ona misli. Nije bilo podsećanja na stare dane, samo neka normalna priča. Potvrdila mi je da joj majka i dalje glumi oružane snage i da i dalje proganja ljude druge vjere koje su u njenom okruzenju. Njenom "dečku" brani i prijeti kako bi je ostavio na miru. Nekako žalosno, ali istinito koliko se nisko spušta i koliko primitivno sve to zvuči od starije žene koja je udata za Srbina bila i s njim ima dijete, Andjela mog, ali Bože dragi kako to njena mati kaze: "Križ na križ nikad neće!" Bolesno, jadno i plitko za današnjicu u kojoj živimo.

 

Poslije te noći nismo se vidjele niti čule nekih desetak dana i opet igrom slučaja smo se srele blizu moje zgrade. Svaki put kad je vidim meni je bila sve ljepša i ljepša i svaki put činilo mi se da je sve više i jače želim zagrliti i poljubiti, onako kao prvi put, pa makar i umrla tada. Pogledale smo se u oči par puta i istog trena bi zasijale kao odsijaj zvijezda na površini mora, ali na žalost jedno smo željele, a drugo smo mogle.

 

Biti u njenom društvu bio je lijek za moju napaćenu dušu koja se nada i dan danas da ce sve doći na svoje mjesto i da ću opet imati je u naručju, a ako ne bude tako makar je želim imati onog posljednjeg trena kad ispustim dušu, onaj posljednji uzdah i izdah želim da bude tu da umrem u miru. Živjeti od sjećanja jeste bolno i noći su proklete za nas ostavljene, ali nekako nada tinja u nama i nekako dan za dananom živimo. Ne mogu da krivim toliko ni njenu majku, ali opet kada sve sagledam bolesno mi je što djetetu svom ne dozvoli sreću. Bilo kako bilo ženi ne želim zlo, a njoj neka bude kako ona meni želi. Nikada neću zaboraviti Andjelove ruke, oči i miris kože, nikada neću zaboraviti njene mladeže po tijelu koji su mi reljef za poljupce bili i ostali i nikada nisam poželjela nikog osim nje. Tako će i ostati jer nije srce parče papira da se okrene i piše neka druga priča drugom olovkom. Za mene postoji samo jedna prava i iskrena ljubav, a to je moja I...a (Andjeo).

 

Možda sam trebala istrajati, možda sam mogla više dati i obećanja ispuniti, ali kada si pod velikim pritiskom ne razmisljaš toliko staloženo i često se svi mi spotaknemo o svoja obećanja, a tako sam i ja. Previše je pitanja na koja nemam odgovor i previše toga želim samo za nju, jer njena sreća i ispunjenost su mi je najbitnij. Ne mora biti sa mnom iako je to moja jedina želja, samo da je dobro i da je od srca sretna. Teško se borim sa tim da je nemam i da se ne vidjamo kao prije, ali u posljednje vrijeme bar smo na nekoj "prijateljskoj" relaciji zbog čega mi je jako teško. Najgore je sjediti s njom na kafi i poslije svak na svoju stranu. Želim još mnogo tog reći i učiniti, a nemam povoda bez obzira koliko je primjetno da još ima iskrica ljubavi i da još tinja.

 

Bol i prazninu koju osjetim nikom ne bih poželjela. Samoću u noćima koje mi mirišu na nju ne bih dijelila ni sa kim, jer tada pripadam samo njoj i ona samo meni. O snovima je suvišno pričati i premalo je riječi da se opiše osjećaj u snu kad je tu i kad je osjetim cijelim tijelom. otvaranje ociju iz sna je tegoba do besvijesti. Koliko ce vremena proći dok je opet ne budem imala to samo Bog zna i da li ću je dočekati uopšte, ali znam da moja posljednja želja na ovom svijetu je:

 

....Kada dušu ispustim želim samo njen dodir ruke i samo njeno lice više moje glave, makar taj posljednji put u posljednjem dahu da joj kažem da je volim i da sam bila vjerna prvoj pravoj iskrenoj ljubavi i tada ću u miru umrijeti.

 

Moji dani bez nje su u sivo obojeni i ništa nema smisao bez njenog osmijeha. Nadanja ipak posljednja venu, a moja su i dalje te kako optimistična, a do kada to samo Bog zna.

Piše: Z. C.

Mostar